piše:Ante Šarić
Iako nedavno preminuli Željko Čajkovski nije imao nikakve veze sa Šahovskim klubom Mornar, ipak osjećam potrebu da ovim putem podijelim s javnosti veliko pozitivno iskustvo koje sam doživio s ovim čovjekom pred sam kraj njegovog života. Gospodina Čajkovskog upoznao sam prije 2 godine na šahovskom openu u Bad Wiesseeu, ali tada nismo imali puno prilike za razgovor, jer je on tada vlakom svakodnevno putovao na partije i nekako smo se mimoilazili… Kada sam prije ovogodišnjeg turnira u Bad Wiesseeu vidio da je on opet prijavljen za turnir rekao sam sam sebi: “ovoga puta mi neće pobjeći“. Iz nekoliko razloga jako sam želio popričati sa njim. Poznato mi je bilo da se u starosti počeo intezivnije zanimati za šah i zanimalo me kako je došlo do toga. Ipak moram priznati da su me još više zanimale priče vezane uz nogomet iz njegovog doba. Svatko tko me poznaje zna da sam veliki ljubitelj Hajduka i nogometa općenito. Kao i većina navijača Hajduka, što se nogometa tiče ja nekako živim u prošlosti. U vremenima kada je Hajduk bio velik (ne samo po navijačima) i kada je nogomet bio romantičniji i čišći. Ne kao danas kada biznis i profit prevladavaju, a klubovi su često igračke bogataša. Mene primjerice puno više bole porazi Hajduka od PSV-a 1976. ili HSV-a 1980. nego serija posljednjih poraza od Rijeke na koje sam „oguglao“. Neki razuman čovjek koji nije navijač sigurno bi tvrdio da je to nemoguće, jer se za vrijeme tih sportskih tragedija Hajduka još nisam ni rodio. Ipak uvjeravam vas da je tako, jer nekako osjećam da je Hajduk bio prvak Europe 1980. ili da je osvojio kup UEFA 1984. da bi ja danas bio (još) sretniji čovjek. O povijesti Hajduka i nogometa pročitao sam i pogledao jako puno. Ipak moja znanja o starim nogometnim vremenima su uglavnom vezana za ono što je negdje zapisano i usmenom predajom s ljudima koji imaju slične hobije kao i ja. Zato sam jako želio razgovarati sa Čajkovskim koji je doživio mnoge stvari iz prve ruke, a moja generacija ih teško može pronaći u knjigama.
Moj vjenčani kum Ante Brkić i ja smo za vrijeme opena u Bad Wiesseeu prvi put naletili na Čajkovskog kada smo se uputili na 1. kolo turnira. Sreli smo ga dok je čekao autobus koji je išao prema sali za igru. Kratko smo popričali, on se požalio na zdravstvene probleme i na kraju razgovora smo ostali na tome da „ćemo se vidjeti tokom turnira“. Kako kum i ja imamo slične interese, brzo smo se dogovorili da moramo iskoristiti priliku za razgovor s legendom Dinama. Meni se prvom ukazala prilika. Na blagdan Svih Svetih (1.11.) pobjedom u minijaturi brzo sam završio svoju partiju i tada sam odlučio „vrebati“ Čajkovskog. On je tada igrao s dječakom koji je po mojoj procjeni imao maksimum 9 godina. Tada sam pomislio „kakva je to ljepota šaha“. Takav sudar generacija vjerojatno nije moguć u nijednom drugom sportu. Partiju sam promatrao sa strane. Na tom turniru osvjetljenje na nižim stolovima bilo je iznimno slabo i čak ni meni nije bilo lako pratiti partiju. Pogotovo kada netko prođe pored ploče, jer bi se tada pojavile sjene i vidljivost je bila zbilja vrlo slaba. Čajkovski je u nekom trenutku odbio remi koji mu je dječak ponudio, ali nažalost ubrzo je grubo previdio topa i izgubio partiju. Nakon što je predao, on je ostao sjediti za stolom i počeo sam analizirati svoju partiju. Tada sam mu prišao i predložio da odemo u salu za analizu i skupa pogledamo partiju. Dok smo išli prema sali za analizu pokušao sam ga utješiti i rekao sam da nije ni čudo što je previdio topa, jer je osvjetljenje bilo kriminalno i da je to sigurno njemu zbog godina predstavljalo puno veći problem nego dječaku. On je na to samo odmahnuo rukom i rekao da to nema veze s njegovim porazom. Pogledali smo partiju i ukazao sam mu na nekoliko kritičnih trenutaka. Nakon toga on mi je izvrtio (bez formulara) partiju koju je također izgubio dan ranije i zanimalo ga je što je trebao igrati u jednoj poziciji. Iskreno sam se divio kako netko u njegovim godinama (91) može biti tako lucidan da bez problema izvrti svoje partije sa turnira. Bio je zadovoljan kada sam mu citirao pokojnog Američkog velemajstora Arnolda Denkera koji je tvrdio da nikad nije upoznao šahistu s demencijom. Mislim da zbilja ima nešto u tome, da starijim ljudima kojima zbog šaha više rade moždane vijuge rijeđe oboljevaju Alzenheimera i sličnih bolesti. Tada mi se ponovno požalio na zdravstvene probleme koje imaju on i njegova supruga. Rekao mi je da mu je supruga u bolnici, jer je nedavno pala i slomila rebra. Zbog nje je otkazao turnir, ali ona ga je nekako uvjerila da u bolnici ima svu potrebnu njegu i nagovorila ga je da ipak igra turnir. Rekao mi je da ga je njegova supruga koja je inače liječnica poticala da igra šah. Bilo mu je vrlo važno da narednih dana pobijedi u nekoj partiji, tako da se može pohvaliti supruzi. Žena je očigledno imala logiku kao i Arnold Denker. Ja sam mu tada komplimetirao kako je pronašao sjajnu ženu koja ima razumijevanja za njegove hobije. Pričao mi je kako je u braku preko 60 godina i da se sa suprugom koja je inače iz Karlovca upoznao preko zajedničkog prijatelja Vlahe Boškovića. Tada sam ja spontano u zafrkanciji rekao „naš Dubrovčanin“. On je u tom trenutku pomislio da znam ili da sam čuo za tog čovjeka, ali ja sam rekao da s tim imenom i prezimenom nisam mogao promašiti. Zatim mi se požalio na svoje zdravstvene probleme koje je vukao od ovog ljeta, kada je pao kupajući se u Malinskoj na Krku gdje je imao svoju vikendicu. Od tada mu se zdravstvena situacija samo pogoršavala. Pokazao mi je veliku oteklinu na ruci. Rekao mi je da ima zakazan pregled u poznatoj klinici Schwarzwald 8.11. i da se nada da će otkriti što mu je. U medijima ovih dana nigdje nisam vidio uzrok smrti. Vjerojatno se nisu osvrtali zbog njegovih velikih godina, ali pretpostavljam da je bila u pitanju tromboza. Nakon što smo pričali o svojim obiteljima, rekao sam mu da bi htio pričati o njegovim nogometnim iskustvima, starim igračima iz njegovog vremena, a pogotovo o mojim Hajdukovcima s kojima se susretao i bio suigrač u reprezentaciji. Bio je iznenađen i brzo je shvatio da znam koje su bile nogometne veličine u njegovo igračko doba. Obojica smo naručili pola litre točenog piva i krenula je za mene super zanimljiva priča. Kada sam spomenuo Hajduk, odmah mi je rekao da je bio jako blizu prelaska u Split. Za vrijeme Drugog svjetskog rata nastupao je za HAŠK. Iz tih dana pamtio je Ljubomira Kokezu koji je neko vrijeme nastupao za Akademičare. S Kokezom se kasnije često konfrotirao u derbijima Dinama i Hajduka, jer je Čajkovski bio lijevo krilo, a Kokeza desni bek. Kokezu je opisao kao vrlo britkog (grubog) igrača. Pričao mi je kako je bilo teško u ratnim vremenima. Nekako je izbjegao mobilizaciju za vrijeme NDH, jer je preko neke svoje veze dobio lažnu potvrdu da ima čir. Dolaskom partizana u Zagreb 1945. kao i mnogi zagrebački nogometaši Željko je ušao u konjičku brigadu. Bio je u četi koja je po sparnom ljetnom vremenu krenula prema Srbiji. To su bili veliki napori. Vojnička uniforma, teške čizme… U jednom trenutku u napadaju panike uhvatio se rukama za kamion koji je išao u suprotnom smjeru prema pravcu Zagreba. Tada su ga izudarali po rukama sa kundacima od puške. Uspio je izdržati do Kutine i tada je od nekog poznanika uspio ishoditi dozvolu da napusti četu i ode u Split na pregovore s Hajdukom. Smatrao je da je u Splitu tada već bilo nešto sigurnije. Dobio je nekakvu propusnicu, ali taj tip propusnice nije mu mogao garantirati siguran put do Splita. Nekim čudom „dobacio“ je do Splita unatoč 50 ak kontrola. U tim ludim vremenima lako se moglo dogoditi da bude streljan. Pitao sam ga tada gdje je zapelo u pregovorima s Hajdukom. On je rekao „nigdje“. Kad je došao u Split nije imao s kim pregovarati. Nitko iz Hajduka, ni igrači ni uprava tada nisu bili u Splitu. Danas je poznato da se Hajduk obnovio na Visu 1944. i da je za vrijeme 2. svjetskog rata imao turneju i nastupao na 3 kontinenta. Ipak tada su informacije putovale puno sporije nego danas i Željko je bio iznenađen što nije nikoga zatekao s kim bi mogao pregovarati. Ipak u Splitu je uspio dobiti važniju propusnicu koja mu je omogućila siguran put. Nakon toga se uputio u Srbiju gdje je neko vrijeme u Beogradu služio vojsku. U svojim Beogradskim danima upoznao je Franju Tuđmana s kojim je imao dobar odnos, koji su zadržali i kad je Tuđman postao predsjednik RH. Izuzetno ga je cijenio kao čovjeka i političara, a zamjerao mu je samo jednu stvar. Jednom prilikom Čajkovski mu je prigovorio da se previše miješa u sport. Između ostalog rekao mu je da se Ćiro Blažević zna laktariti i bez njegove (Tuđmanove) pomoći. Tuđman mu je na tu opasku uzvratio prijateljskom „ćuškom“ po glavi. Nakon Beograda vratio se u Zagreb. Dolaskom nove vlasti dogodile su se i mnoge promjene u Jugoslavenskom nogometu. U Beogradu su osnovani Crvena Zvezda i Partizan, a „ugašeni“ su vodeći zagrebački klubovi Građanski, HAŠK i Concordija jer su igrali ligu NDH. Pitao sam ga o osnivanju Dinama. Rekao je da je Dinamo osnovao Ico Hitrec u poduzeću „Elektra“ u ljeto 1945. Po njegovim riječima Dinamo je uz par iznimaka u početku bio sastavljen od uglavnom drugorazrednih igrača. Većina najboljih zagrebačkih igrača čekala je rasplet političke situacije prije nego izaberu klub u kojem će igrati. Nakon nekog vremena Dinamo se iskristalizirao kao klub koji će imati podršku tadašnje politike. Tada je dosta klasnih zagrebačkih igrača među kojima je bio i Željko pristupila Dinamu. Priču s osnivanjem Dinama smo završili sutra dan kada smo se ponovno našli, ali na to ću se vratiti kasnije. Ipak te 1945. neki klasni zagrebački nogometaši poput njegovog brata Zlatka Čajkovskog i Stjepana Bobeka nisu prešli u Dinamo nego u Partizan koji je tada nudio sjajne uvjete dobrim nogometašima. U Partizanu su igrači praktički imali profesionalan status, za razliku od Dinama i Hajduka. Rekao je da mu je brat Zlatko imao barem 10 puta veća primanja nego što ih je on imao u Dinamu. Imao je odlične financijske uvjete i prelazak u Partizan bio je normalna stvar. Stjepan Bobek također je imao sjajne uvjete u Partizanu, ali on praktički nije ni imao izbora što se prelaska tiče, jer je za vrijeme NDH neko vrijeme radio u državnoj službi. Uzimao je otiske prstiju zatvorenicima. Iz tog razloga Bobek je mogao biti sretan što je nakon dolaska nove vlasti uspio sačuvati glavu. Dakle vrlo vjerojatno ga je spasila nogometna vještina, jer se znalo da bi on jako mogao izdignuti klub u koji će preći. Željka je također vrbovao Partizan, ali on je odlučio ostati u rodnom Zagrebu. Nagovorili su ga da dođe u Dinamo, iako su mu odmah dali do znanja da neće dobivati praktički nikakve novce. Partizan ga je još jednom pokušao dovesti nekoliko godina poslije. Čak je kao gost nastupao za njih na jednoj turneji u Rumunjskoj. Po povratku u Zagreb Dinamovi čelnici su se uplašili da bi ovoga puta Željko mogao popustiti. Tada je jedini put u 11 godina igranja za Dinamo „ispod žita“ dobio neke značajnije novce. Dok je igrao za Dinamo trenirao je otprilike 3 puta tjedno, a u isto vrijeme je radio u poduzeću koje se bavilo tekstilom. U Dinamu osim te jedne isplate praktički nije imao ništa. Iako nije imao veliku financijsku korist, u svom rodnom gradu bio je dosta cijenjen. Ljudi bi ga zaustavljali na ulici i sva su mu vrata bila otvorena. U poduzeću nije imao posebne privilegije, osim što bi ga pustili ranije kada su bile utakmice ili treninzi. Praktički ista situacija bila je i u Hajduku. Pamtim da je u jednom snimljenom razgovoru Frane Matošić ispričao gotovo indentičnu priču. On je radio u Elektrodalmaciji, a tolerirali su mu treninge i utakmice. Sve drugo radio bi kao i ostali radnici. U ratnim vremenima u HAŠK-u, a kasnije u Dinamu Željko je igrao zajedno s dobrim prijateljem Ratkom Kacianom. Za one koji ne znaju Kacian je u predratno vrijeme bio član Hajduka. Bio je dio možda i najbolje navale u povijesti Hajduka: Kacian-Matošić-Sobotka. Kacian i Čajkovski su se sjajno slagali na terenu i van njega. Po Željkovim riječima Kacian je umro vrlo mlad (32), zbog nebrige o vlastitom zdravlju. Imao je velikih problema sa zubima, a kasnije sa srčanim zaliscima što ga je prerano došlo života. Pitao sam ga za još neke Hajdukove legende s kojima se susretao. Pričao je kako je Bajdu Vukasa primijetio dok je nastupao za neki niželigaški zagrebački tim (Amater?). Na nekakvom neformalnom sastanku u Dinamu predložio je da ga uzmu. Iako nisu bili u upravi, veliki utjecaj u Dinamu imali su stariji igrači Franjo Woelfl „Mara“ i Zvonimir Cimmermančić. Oni su tada bili autoriteti i držalo se do njihovog mišljenja. Srećom za Hajduk, oni su ocijenili da im Vukas nije potreban. Vukas je poslije otišao u Hajduk i ušao u legendu. Zanimljivo je da su Čajkovski i Vukas bili konkurencija jedan drugome u reprezentaciji. Obojici je prirodna pozicija bila lijevo krilo, a bila je šteta da netko od njih dvojice ne igra. Čajkovski je bio dosta brz, bio je izraziti lijevak i on je ostao na svojoj prirodnoj poziciji. Vukas je prebačen u centar, i dosta dobro se prilagodio promjeni pozicije, jer je imao jake obje noge i bio je vrstan dribler. Jugoslavija je tada imala vrlo jaku reprezentaciju. Ivica Horvat, Bobek, Mitić, braća Čajkovski, Vukas… Željka je cijeli život pratio odlučujući gol koji je postigao u majstorici sa Francuskom. Prije toga s Francuzima su odigrane 2 utakmice u kojima nije riješeno pitanje plasmana na SP. U 1. utakmici u Beogradu bilo je 1-1. Isti rezultat bio je i u uzvratu u Parizu. Beogradska utakmica bilo je ujedno i otvaranje stadiona Partizana. Na toj utakmici Željko je postigao zgoditak (prvi gol na tom stadionu). Majstorica je odigrana u Firenzi. Prije utakmice nakon što je čuo da ga netko doziva vidio je Zvonimira Monsidera, bivšeg suigrača iz Dinama koji je godinu ranije emigrirao iz Jugoslavije kada je Dinamo igrao protiv Ponziane iz Trsta. Iako je Monsider bio persona non grata u NSJ-u, Željko je bez oklijevanja uveo Monsidera u autobus i kasnije na stadion u Firenzi. Bio je to vrlo hrabar potez, jer su u pratnji reprezentacije uvijek bili suradnici UDBE. Sa Udbom je Željko imao neugodna iskustva upravo nakon Monsiderovog bijega. Svi Dinamovi igrači bili su tada po nekoliko puta detaljno ispitivani. Jedan od ljudi pred kojim se moralo paziti što se govori bio je Aleksandar Tirnanić „Tirke“, jedan od članova stožera reprezentacije. Informaciju da mora paziti što priča pred Tirnanićem, Željko je dobio od Bobeka. Mlađe generacije vjerojatno znaju da je u relativno novoj seriji „Montevideo, Bog te video“, koju je režirao Dragan Bjelogrlić, glavni lik bio upravo „Tirke“. Odglumio ga je mladi srpski glumac Miloš Biković. Čajkovski je opisivao Tirkea kao izvana vrlo mirnog i pristojnog. Rekao je: “gladio bih te kao janje,a zapravo je čekao krivi korak…“. Željko Čajkovski bio je glavni junak majstorice u Firenzi. Francuzi su pred kraj utakmice poveli sa 2-1. Tek što su krenuli s centra nakon primljenog gola, Zlatko Čajkovski uputio je duboku loptu u šesnaesterac Francuza. Željko je uletio u duel taman u „sendvič“ dvojici Francuza,a sudac je pokazao na „kreč“. U dogovoru prije utakmice Rajko Mitić je bio predviđen za izvođenje penala. Pod velikim pritiskom Mitić je odbio izvesti kazneni udarac. Odgovornost je na sebe preuzeo Prvoslav Mihajlović „Boba“ kojega je Željko u pozitivnom smislu opisao kao „Barabu“ tj. kao čovjeka „s mudima“. Uglavnom „Boba“ je realizirao penal i odveo Jugoslaviju u produžetke. U produžecima je Željko postigao zgoditak koji ga je po njegovim riječima pratio cijeli život. Taj gol odveo je Jugoslaviju na Mundijal u Brazil. Na Svjetskom prvenstvu Željko je postigao 2 pogotka protiv Meksika. Ipak najbolje pamti utakmicu protiv Brazila na legendarnoj Maracani. Jugoslaviji je bio dovoljan bod za prolazak u finalnu skupinu. Za Jugoslaviju je krenulo naopako i prije početka utakmice. Željko je ozlijedio zglob prilikom zagrijavanja, ali to nije prijavio jer se bojao da ga trener ne izostavi iz ekipe. Prilikom izlaska iz tunela Mitić je ozlijedio glavu i pao u nesvijest. Sudac nije želio odgoditi utakmicu i tako je utakmica počela bez Mitića kojem su previjali glavu. Mitić je s „turbanom“ na glavi ušao otprilike u 20. minuti utakmice. Zanimljivo je da Mitić na poluvremenu još uvijek nije bio svjestan da Brazil vodi 1-0 (Ademir), jer su primili gol dok su njega previjali. Čajkovski si nikad nije oprostio šansu koju je propustio u drugom poluvremenu kod rezultata 1-0 za Brazil. Zatresao je mrežu, ali nažalost sa vanjske strane. Brazil je kasnije poveo 2-0 i praktički riješio utakmicu. Pred kraj utakmice kada je postalo jasno da Brazil prolazi dalje, oko 150000 ljudi je ustalo, počelo mahati bijelim maramama i glasno navijati. Željko je pamtio tu scenu cijeli život. Zatim smo pričali o derbijima iz tzv. „velike četvorke“. Te utakmice su se po Željkovim riječima igrale „na nož“. Tu mi je ispričao nekoliko zanimljivih situacija. Franu Matošića opisao je kao „par excellence“ igrača, koji je na terenu ponekad znao biti i previše temperamentan. Jednom prilikom protiv Hajduka na Maksimiru Željko je zabio gol kroz noge Vladimiru Beari i počeo se radovati. Frani Matošiću je valjda smetao način proslave gola i vikao je Željku „đubre jedno“, a zatim ga je snažno uhvatio za vrat. Oštre okršaje imao je i sa vlastitim bratom. Jednom se dogodilo da su prije utakmice bili na zajedničkom obiteljskom ručku s roditeljima u Zagrebu, a samo par sati nakon, Zlatko ni malo nije štedio mlađeg brata, dapače… Pri kraju našeg razgovora taj dan dogovorili smo se da se moramo još koji put sastati. Rekao mi je da mu je jako drago što smo razgovarali. Da mu je to odlično došlo,jer da bi inače cijelu večer razmišljao o porazu u šahovskoj partiji koji je doživio taj dan. Rekao sam mu da bi ga moj kum A. Brkić također želio upoznati. Dogovorili smo se da ću s kumom doći do njegovog hotela sutradan u 10 sati. Rekao je da ćemo biti njegovi gosti. Točan kao sat Željko nas je sutra dočekao u Hotelu Gasthof zur Post. S gazdom hotela se dogovorio da mi doručkujemo na njegov račun. Nakon doručka otišli smo u hotelski bar. Moj kum, inače Dinamovac, imao je neka zanimljiva pitanja vezana uz povijest Dinama. Ponovno smo se dotakli teme kada je Dinamo osnovan. Tu smo sva trojica dijelili isto mišljenje, a Čajkovski je naravno tu najkompetentniji, jer je bio (vrlo objektivan) svjedok tog vremena. On je smatrao da je Dinamo osnovan 1945. i da pokušaj preuzimanja povijesti Građanskog nikako ne drži vodu. Opisao je to kao iskrivljavanje povijesti. Kao da je nekakva sramota što je klub osnovan tek 1945. Kao da je 71 godina kluba malo? Rekao je da je to mišljenje iznio u pismu Mirku Barišiću, predsjedniku Dinama. Pričao je da Građanski takoreći nisi smio ni spomenuti nakon 2. svjetskog rata. Na tapet je došlo kako je Dinamo izgubio prvenstvo 1951. godine. 3 kola prije kraja Dinamo je imao 5 bodova prednosti pred C. Zvezdom. Pobjeda je tada vrijedila 2 boda, a remi 1 bod. U Zagreb je dolazila ekipa Sarajeva, a pobjeda je Dinamu garantirala titulu. Unatoč problemima sa ozlijedama Dinamo je bio veliki favorit i sve je bilo spremno za proslavu. Međutim dogodila se senzacija i Sarajevo je pobijedilo 3-1. Nakon poraza u direktnom srazu s C. Zvezdom ušla je „voda u uši“. U posljednje kolo Dinamo je ušao s bodom prednosti pred C. Zvezdom i trebala mu je pobjeda u gostima sa BSK-om. Apsurd je bio što se sve utakmice posljednjeg kola nisu igrale u isto vrijeme. Dinamo je igrao dan prije Zvezde koja je čekala i navijala za BSK. Unatoč 2 gola Željka Čajkovskog Dinamo je odigrao samo 2-2. Sutradan C. Zvezdi je trebala pobjeda od 2 razlike sa Partizanom. Zvezda je pobijedila sa 2-0 i postala novi prvak. Postojale su sumnje da se neki igrači Partizana nisu dovoljno borili. Godinama nakon toga, jednom prilikom braća Čajkovski su se našla u Munchenu, u jednom baru koji je bio poznato okupljalište sportaša. U nekom trenutku Željko je upitao brata za spornu utakmicu C. Zvezde i Partizana. Zlatko mu je u situaciji „in vino veritas“ priznao da su četvorica tadašnjih igrača Partizana prodala utakmicu. Zlatko Čajkovski i Bobek su „grizli“, ali bilo je teško spasiti takvu utakmicu. Pitao sam ga sjeća li se velikog 0-6 poraza od Hajduka u Maksimiru 1955.? Rekao je da se sjeća te utakmice. Da je u 1. poluvremenu bilo koliko toliko neizvjesno, ali da su se u drugom totalno raspali. Sjetio se da je u 1. poluvremenu pogodio prečku. Beara mu je nakon utakmice u zafrkanciji rekao „dobro si potega…“. Dok je to prepričavao, Čajkovski je oponašao Bearin dalmatinski naglasak. „Skinuo“ ga je puno bolje nego većina kontinentalnih glumaca u hrvatskim sapunicama, kada ih dopadne uloga Dalmatinaca. Kada je Željko imao nekih 28, 29 godina osjetio je da je počeo gubiti brzinu. Tadašnji trener Dinama ga je sve ćešće počeo sa krila prebacivati u špicu napada. Nova pozicija mu je manje odgovarala, a osim toga na tu poziciju pretendirao je nadolazeći Dražan Jerković. Željko je njega jako cijenio kao igrača i pričao nam je da ga je Maksimirska publika obožavala. Kada ga je Brkić upitao tko je po njemu najbolji Dinamov igrač svih vremena, Željko je prvo spomenuo Dražana Jerkovića. Sredinom pedesetih Željko je želio ostvariti transfer u inozemstvo. Za njega je bio zainterensiran Werder iz Bremena, ali u ta doba otići vani se nije moglo tek tako. Počeo je „pritiskati“ i povlačiti nekakve veze ne bi li ga pustili. Velika sreća bila je što je dopredsjednik Werdera bio njemački ambasador u Beogradu. Prilikom jednog gostovanja Dinama u Beogradu, Željko je odglumio ozljedu i za vrijeme utakmice bio je na pregovorima s ambasadorom. Kako je ovaj imao odlične veze u bivšoj državi, to je vjerojatno bila ključna stvar što je transfer realiziran. Od Werdera je dobio otprilike 50000 tadašnjih maraka što su tada bili veliki novci. Zanimljivo je da iako je Werder nastupao u najvišem rangu natjecanja, njegovi suigrači nisu imali status profesionalaca. Njemačka se tada ipak još uvijek oporavljala od 2. svjetskog rata. Dok je bio u Werderu išao je na turneju po Francuskoj gdje je klub dogovorio 3, 4 utakmice. Mislim da se radilo o Marseillesu, Montpellieru… Pričao nam je da su ih štedljivi Njemci kao sardine potrpali u mali autobus i da su jedva mogli noge pomaknuti. Na put su poslali samo 12 igrača. Dakle samo jednu rezervu, a od funkcionera je išao samo jedan čovjek koji je bio vođa puta. S druge strane kada je s Dinamom išao na turneje znalo bi se dogoditi da ide više funkcionera nego igrača. Svi bi se „trpali“ da vide svijeta, jer u Jugoslaviji u četrdesetima i pedesetima nije bilo baš jednostavno otići van zemlje. Nakon završetka igračke karijere posvetio se trenerskom poslu. Završio je trenersku školu u Kolnu. Istu školu pohađao je tada i Vladimir Beara. Njih dvojica su se tamo zbližili i često bi se sa suprugama nalazili. Željku je škola lakše išla nego Beari koji je imao problema s Njemačkim jezikom. Tu mu je Čajkovski dosta pomogao s ispitima i obojica su stekli trenersku diplomu. Čajkovski je uglavnom s uspjehom kao prvi trener radio u nekoliko klubova. S Borussiom Neunkirchen ušao je u Bundesligu, ali nisu imali dovoljno jak igrački kadar da se tamo zadrže. Faktor u biranju klubova bio mu je i mjesto u kojem se klub nalazi. To je bilo iz razloga što bi mu supruga u nekim gradovima lakše nalazila liječnički posao. Simpatično mi je bilo kada bi prilikom prepričavanja tu i tamo umetnuo neku njemačku riječ. Naprimjer, govorio je o jako dobrim uvjetima u jednom klubu u kojem je radio. Mislim da se radilo o Ulmu. Rekao je:“Kakav je to Verein (klub) bio, imali smo dvadesetak pomoćnih terena raznih podloga…“. Svoju trenersku karijeru završio je u slavnom Bayernu gdje je bio trener u omladinskoj školi. Tamo je radio 10ak godina, do mirovine. Plaća u Bayernu mu je bila veća nego u nekim klubovima gdje je bio prvi trener. U Munchen se preselio negdje oko 1974. i tamo je živio do kraja života. Ljeti bi obično išao na vikendicu u Malinskoj, a za blagdane u Zagreb. Spomenuo mi je dobre odnose koje je imao sa poznatom šahovskom obitelji Jurković iz Ravne Gore. Hrvoje Jurković bi ga nazvao 4,5 puta godišnje i pitao za zdravlje… Ranije sam spomenuo da su mu zdravstveni problemi krenuli od ovog ljeta kada je pao kupajući se u Malinskoj. Pitao sam ga kako je putovao od Munchena do Malinske, a odgovor me totalno iznenadio i impresionirao. Stigao je vlastitim kolima koje je vozio! Rekao mi je da ipak više ne misli voziti, a svoj Mercedes je povoljno prodao nekim prijateljima iz Slovenije. Pitao sam ga kada planira ići u Zagreb. Rekao je da su on i supruga planirali za Božić, ali da zbog loše zdravstvene situacije njega i supruge ne vjeruje u realizaciju tog plana. Nažalost bio je u pravu.Iako sam ga kratko poznavao, Željka Čajkovskog doživio sam kao iznimno inteligentnog, skromnog, pristojnog i plemenitog čovjeka. U mojim razgovorima s njime teško mi se bilo naviknuti na jednu stvar na kojoj je on inzistirao. Tražio je da budemo na „ti“. Kad god bi mu se kum ili ja obratili sa „Vi“ on bi podigao ton i rekao: “Nemoj mi Vikati, naljutit ću se“. Nama je to jednostavno bilo refleksno iz razloga što smo osjećali veliko poštovanje i ljudsku toplinu koja je isijavala iz njega, a on kako je bio skroman kao da nije bio svjestan svoje veličine. Kum i ja si ne možemo oprostiti što se nismo slikali sa njim. Na putu do njegovog hotela, rekli smo da ćemo se slikati, ali kako su nam razgovori bili zanimljivi, na kraju smo jednostavno zaboravili. Mislili smo to ispraviti posljednji dan turnira, ali on nije igrao posljednju partiju vjerojatno iz razloga da se stigne spremiti za posjetu klinici.
Braća Čajkovski.